novinski članak, osvrt, kritika / 02.03.2011.
Nećete u Akademiju, niste ni prije! (Slobodna Dalmacija, 2011.)
Prijepis i tekst zapisa
PREUZIMANJE DOKUMENTA
SAŽETAK
Kritički esej Davora Krila objavljen u Slobodnoj Dalmaciji povodom 150. obljetnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Autor propituje anakrone kriterije i zatvorenost Akademije, podsjećajući na brojne velikane hrvatske kulture i umjetnosti koji su ostali pred njezinim vratima, među kojima je i pokojni Vasko Lipovac – jedan od najeminentnijih autora hrvatske postmoderne čiji je opus nezaobilazan i izvan granica Hrvatske.
INTEGRALNI TEKST
KOJI SU ZASLUŽNICI NAŠE KULTURE OSTALI PRED VRATIMA PALAČE NA STROSSMAYEROVOM TRGU
Nećete u Akademiju, niste ni prije!
Najskuplji starački dom u državi, ustanova za osiguravanje sinekura podobnima, tvrđava nepravde i
intelektualne pasivnosti… – samo su neki od epiteta kojima je zadnjih godina dočaravan imidž HAZU-a u
domovinskoj javnosti.
Kako Akademija u travnju slavi svoj 150. rođendan, nije baš red zasuti ih još jednom uvredama i pogrdama,
usprkos činjenici da ih je taj samoproglašeni Olimp nacionalne pameti u mnogo aspekata zaslužio.
Respektirajući Strossmayerove osnivačke namjere puno više nego njegove sljedbenike, rođendansku čestitku
ćemo garnirati tek podsjećanjem na nacionalne velikane iz sfera umjetnosti i društvenih znanosti čijem djelu i
imenu izostanak titule hrvatskog akademika nije nimalo smetao.
Dapače, puno veću štetu bilježi vjerodostojnost ustanove u kojoj su politička opredjeljenja i zavist kolega bivali
čvršći kriteriji za nečije članstvo, nego kreativni i intelektualni dometi. Na primjer, Stanko Lasić – autor
čuvenoga ‘Sukoba na književnoj ljevici’, krležolog, erudit, povjesničar i teoretičar književnosti – do danas nije
dospio postati hrvatski akademik, iako je njegov opus nezaobilazno i opće mjesto kroatistike.
Lasić, koji živi u Parizu, ima tek status dopisnoga člana HAZU, jednako kao i književnica Irena Vrkljan,
ugledni profesor usporednog prava na prestižnom američkom sveučilištu Yale Mirjan Damaška ili profesor na
teološkom fakultetu i najveći živući bibličar u Hrvata fra Bonaventura Duda.
Radi plastičnije percepcije skandaloznoga tretmana ovih nacionalnih veličina na Strossmayerovom šetalištu,
dovoljno je pribilježiti da titulu s njima ravnopravno dijeli pisac i filozof Alain Finkielkraut, francuske domovine
sin.
Hram čuvara
Knjige najvećega hrvatskog germanista obavezna su literatura na sveučilištu, ali Viktoru Žmegaču ta činjenica
također nije pomogla da bude više od dopisnoga člana HAZU. Zbog dobne granice, to će vječito i ostati. Za
razliku od naše domaće, ovaj živi sinonim za erudiciju, inteligenciju i učenost punopravni je član saske
Akademije: riječ je o čovjeku koji kao stranac Nijemcima piše knjige o njihovoj umjetnosti, književnosti i
kulturi.
Cinici u vrhu HAZU-a to vjerojatno smatraju pravednim rješenjem, iako Žmegač svoje enciklopedijsko znanje
puno češće pretače u hrvatski jezik: samo u zadnje tri godine – tri kapitalna djela. Ni Danijel Dragojević – po
mišljenju mnogih najveći hrvatski živući pjesnik – nije u životu puno patio zbog uskrate akademske časti. Po
nekim glasinama, kandidatura mu je svojedobno čak bila ponuđena, ali ju je beskompromisno odbio.
Treba li uopće podsjećati da se ni ‘naša najveća suvremena pjesnikinja’ – kako su iz HAZU zborno titulirali
Vesnu Parun – nije dospjela zaogrnuti plaštem akademkinje. Umjetničku veličinu nisu joj nikad odricali, ali su
je smatrali odveć nekonvencionalnom da bi se pridružila njihovom posvećenom društvu. Vesna je umrla, a
Akademiji ostaje zauvijek živjeti sa sramotom.
Premda su i te kako živi i intelektualno i spisateljski plodni, ni hrvatski dramaturzi Slobodan Šnajder i Ivo
Brešan – vjerojatno zbog ideološke ili političke ‘nekonvencionalnosti’ – nisu u krugu nominiranih za primanje u
HAZU. Da je u nekoj drugoj kulturi napravio samo ‘Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj’, Brešan bi kao
komediograf bio živi nacionalni spomenik. Slobodan Šnajder zbog svojih je kazališnih komada devedesetih bio
izbačen iz kazališta sirovom političkom represijom.
Uoči 150. rođendana HAZU, podsjećamo na velikane iz sfera umjetnosti i društvenih znanosti, koji zbog zavisti
kolega ili političkih opredjeljenja nisu pripušteni u to časno društvo. Nakon ovakve bilance, Strossmayer bi – da
je kojim čudom živ – jamačno od
zvijezde žutog tiska
čudovišta
TRENUTNO VRIJEME
TRENUTNO VRIJEME
Split
Split
18
18
Novosti
Novosti
Dalmacija
Dalmacija
Scena
Scena
Sport
Sport
Prilozi
Prilozi
Osmrtnice
Osmrtnice
Profil
Profil
Misija
Misija
Nećete u Akademiju, niste ni prije! > Slobodna Dalmacija > Arterija
1.11.2014.
1 / 2
=== Page 2 ===
A hram čuvara nacionalne kulture uvijek je slijedio zadane ideološke matice.
Ni veliki hrvatski jezikoslovac
Vladimir Anić – autor kapitalnog ‘Rječnika hrvatskog jezika’, ‘Rječnika stranih riječi’ i drugih naslova
jezikoslovne kroatistike – nije bio dovoljno dobar za Akademiju. Protivnik svih oblika jezičnoga purizma, nije
se uklapao u ideološki okvir ustanove koja sa životom, znanstvenim dosezima i umjetničkim trendovima
nerijetko korespondira na razini ekscesa.
Sasvim sigurno najznačajnija suvremena hrvatska povjesničarka Mirjana Gross, naročito poznata po
studijama povijesti ideologija, ostvarila je međunarodnu znanstvenu karijeru, ali također je ostala izvan
hrvatske Akademije. Anegdota kaže kako je ekscesnoj ustanovi svojedobno i uzvratila ekscesom: kad su
pokojnog akademika Ljubu Bobana, ipak, bili poslali kao emisara da je pozove da im se pridruži, Mirjana
Gross im je poručila da u društvo u kojem su povjesničari-plagijatori i falsifikatori, poput Franje Tuđmana, ona
ni mrtva ne ulazi.
Zaboravljeni filmaši
Ni profesor roman istike, jedan od naših najboljih poznavatelja Mediterana, humanist i kozmopolit Predrag
Matvejević nema nikakvu relaciju s HAZU. Bio je redoviti profesor slavistike na rimskoj La Sapienzi, predavao
je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost na pariškoj Novoj Sorbonnei i nizu svjetskih univerziteta, ali
do najprestižnije nacionalne akademije svijeta – naše hrvatske – nije se uspio dobaciti.
Baš kao ni Slobodan Prosperov Novak, povjesničar književnosti, koji se odvažio u nacionalnu historiju ‘upisati’
i živuće, štoviše, razmjerno mlade autore. Pregolemi opus ovoga Stahanova naše kulture, Akademiji, očito,
nije dovoljna preporuka.
Kruta pravila za ulazak u HAZU ne obuhvaćaju samo one što im je alat riječ, nego i
kist.
Jedan od najeminentnijih autora hrvatske postmoderne – čiji bi opus bio nezaobilazan i u likovnoj kulturi puno
veće zemlje od
naše – pokojni Vasko Lipovac bio je samo veliki umjetnik Lipovac, bez suvišnog i prestižnog
prefiksa. Akademik nije ni Vatroslav Kuliš, jedan od naših najvećih kolorista i apstraktnih ekspresionista, kao
ni mnogo drugih, jednako relevantnih likovnih stvaralaca.
Što, uostalom, reći o ustanovi koja se predstavlja
hramom nacionalne kulture, a 2011. godine, u zrelom 21. stoljeću, film još uvijek službeno ne priznaje kao
umjetnost?
HAZU dandanas nema razred filmske umjetnosti, na Strossmayerovom trgu ne postoje klupe u kojima su
odavno trebali sjediti pokojni filmolog i filmski enciklopedist Ante Peterlić, pokojni hrvatski oskarovac Dušan
Vukotić, pokojni Ante Babaja, pokojni Branko Bauer, pokojni Krešo Golik, pokojni Zvonimir Berković, pokojni
Nikola Tanhofer…
Za mrtve je već kasno, no bojimo se da puno nade ne ostaje ni živim legendama hrvatske celuloidne vrpce –
Krsti Papiću, Vatroslavu Mimici, Antunu Vrdoljaku, Lordanu Zafranoviću, Rajku Grliću…
Nakon ovakve bilance
za 150. rođendan, đakovački biskup bi – da je kojim čudom živ – jamačno odmah osnovao drugu i posve
drugačiju Akademiju.
DAVOR
KRILE
Citiranje
Davor Krile. „Nećete u Akademiju, niste ni prije! (Slobodna Dalmacija, 2011.)”. Slobodna Dalmacija, Slobodna Dalmacija (Arterija), 2. ožujka 2011., str. [online]. 02.03.2011.. Vasko Lipovac — Bibliografija i digitalni arhiv. VL-BIB-2011-KRILE-HAZU. https://arhiva.vaskolipovac.hr/bibliografija/2011-krile-necete-u-akademiju/