← Natrag na bibliografiju

novinski članak, osvrt, kolumna / 19.07.2011.

Vaskov Split, kakav neće nikada biti (Slobodna Dalmacija, 2011.)

Prijepis i tekst zapisa

PREUZIMANJE DOKUMENTA

SAŽETAK

Esej i kolumna Jurice Pavičića u Slobodnoj Dalmaciji povodom postavljanja Plavog stabla na rub pločnika u Vukovarskoj ulici. Pavičić uspoređuje Ivana Meštrovića i Vaska Lipovca, promišljajući mogući paralelni, vedri i mediteranski Split u kojemu bi javne prostore trajno oblikovali Lipovčevi biciklisti, mornari, gimnastičari i ljubavnici, nasuprot agresivnom primitivizmu, klerikalizmu i političkom kiču suvremenog grada.


INTEGRALNI TEKST

Jurica Pavičić: Vaskov Split, kakav neće nikada biti

U dvadesetom stoljeću – ako mene pitate − Split je imao dvojicu velikih umjetnika. Prvi od njih, naravno, bio je

Ivan Meštrović

, kipar čudesnog talenta, ali i čovjek koji je umjetnošću često gazio dobru mjeru obične,

skrušene ljudske čestitosti.

Služio je razne sustave i razne vladare, svojim je kipovima slavio tolike dinastije, ideologije i države, a te iste

službene i velevažne kipove volio je vidjeti na počasnim i najvažnijim mjestima.

Tako je i danas Split prekrcan Meštrovićevim kipovima – često sjajnima – koji monološki i monopolistički

zauzimaju njegova najbolja mjesta, najprestižnije vizure, najvažnije trgove.

Što se Meštrovića samog tiče, njemu je i to bilo malo, pa je u tridesetima kanio svoju skulpturu smjestiti i na

vrh Rive ispred Sv. Frane, a svog velikog Grgura Ninskog metnuo je nasred fragilnog, sitnog Peristila,

izazivajući gnušanje struke koja, međutim, nije mogla ništa protiv Meštrovićeva političkog autoriteta i političke

samovolje dinastičke Jugoslavije.

Meštroviću su na posljetku uslugu napravili Talijani jer su Grgura demontirali, kip je Ninski poslije rata vraćen

na drugo i kudikamo bolje mjesto, a Meštrovića je struka upamtila kao čovjeka koji je – u jednom trenutku,

kad je to politički mogao − htio biti veći od svoga grada.

Drugi umjetnik o kojem ću govoriti također je bio naš sugrađanin i također više nije živ. Za razliku od velikog

pretka, on, međutim, nije ilustrirao ideologije, nije služio kraljeve i države. Umjesto patosa, njegovo oruđe bio

je humor, heroji njegove umjetnosti bili su mali ljudi, pomorci, gimnastičari i stare cure.

Kao umjetnik bio je živahan, promjenjiv i moderan, ali je njegov imaginarij bio uronjen u zavičaj, djetinjstvo i

ono nepopravljivo pasatističko. Nije bio državni umjetnik, nije radio velike narudžbe. Nije imao puno smisla za

socijalno taktiziranja, bio je šutljiv i radišan, a o mjeri njegove “pompoznosti” govori i to da je u bolnici, na

samrti, umirućom rukom ispisao tekicu erotskih crteža.

Ime tog čovjeka je

Vasko Lipovac

. Vasko Lipovac nije bio umjetnik koji izrađuje spomenike i vladare. On je

bio čovjek koji je umjetnošću zidao spomenik dobru. Dobru je nastavio služiti i nakon svoje smrti, pa i time

što je na svom pokopu združio pravoslavnog i katoličkog svećenika, dvije sestrinske crkve, sestrinsku

Dalmaciju i Boku.

A njegova ruka vedrine produžila se i nakon njegove smrti i dobila svoje fizičko opredmećenje: to

opredmećenje je Plavo stablo, Lipovčeva skulptura koja je ovoga tjedna izniknula uz rub pločnika Vukovarske

ulice, ispred Vaskova dugogodišnjeg ateljea.

Prstohvat čarolije

Tog dana, po omari, po užasnom danu kad je nebo bijelo gorjelo, okupilo se na neuglednom nogostupu jedne

ružne ulice nekoliko stotina ljudi – sav dobar, bolji Split, umjetnici i laici, lijevi i desni, stariji i mlađi. Okupili su

se kako bi pozdravili jedan kip koji je kao začuđena, dobrostiva bena banuo u ovaj grad i odjednom tu sivu,

bučnu, prometnu ulicu obasjao prstohvatom čarolije.

A okupili su se možda i zato što su bili iznureni i izmoždeni tom spomeničkom i skulptorskom ognjicom koja

je tih tjedana mrcvarila Split, ognjicom u kojoj su najgori bludnici hrlili ziđati goleme Isuse, a “novi Meštrovići”

nestrpljivo se natisnuli na startnu vrpcu ne bi li spomenicima ideologiji zapišali preostale rive, pjace i trgove.

Lipovac je bio prevelik za to: njemu nisu trebali očevi domovine ni velike ideje, nisu mu trebali i ne trebaju mu

ni Peristil ni Trg sv. Frane, njemu je i ružni rub nogostupa Vukovarske dosta da jedan sivi, poružnjeli grad

počasti iskrom radosti. Upravo bi zato – zbog te ironije, radosti, nepretencioznosti i hedonizma – Vasko

Lipovac bio jedini “državni umjetnik” da ja imam svoju privatnu državu.

On bi bio moj “državni” umjetnik, jer se ne bavi ideologijama, nego majušnim ljudima. Jer ne lupa porukom po

glavi, nego ironizira i šali se. Bio bi to zato što se blago smiješi, umjesto da pompozno docira i isključuje

drukčije. Bio bi zato što njegova umjetnost širi ugodu i sreću, a ne podčinjavanje i posluh. I da ovaj grad nije

kakav jest, da je ovo grad hedonizma, vica, glende, a ne kerumovštine, primitivizma, klerikalizma i zadrtosti,

ja bih mogao sasvim zamisliti da se cijeli Split i mnogi njegovi javni prostori (kako se danas veli) “brendiraju”

kroz Lipovca.

U takvom, boljem Splitu, na marjanskim bih serpentinama vidio njegove bicikliste. Na prilazu Poljudu, neke od

njegovih kompozicija posvećenih gimnastici i fiskulturi. Na ledenoj, predizajniranoj Rivi mogao bih zamisliti

njegovu Lucu i Tonča, par začuđenih ljubavnika. Na Matejuški bih mogao zamisliti njegova nikad završena

Smoju, a na mjestu pretenciozne ideološke fontane nekog od njegovih muškića kojima se – budući da su bez

hlača – nejunački vidi pišulinac.

Mogao bih zamisliti jedan paralelni Split – sasvim drukčiji od ovog – koji bi tako “iscijedio” Lipovca, onako

kako je Katalonija iscijedila Miroa, a Venecija Huga Pratta. Onda bi neki furešti – Nijemci, Rusi ili Zagrepčani

– došli u taj i takav maštani Split, po njegovim bi prestižnim prostorima gledali muškiće bez hlača, bicikliste

napregnutih bedara i mornare s lulama – i rekli bi: pogledaj kakav je ovo vedar i relaksiran grad, kako se ovdje

uživa život, kako su ljudi ovdje puni humora, ironični i zajebanti. Baš mi se sviđa što ne uzimaju ništa

zaozbiljno, što su pravi Mediteranci.

Jednom, možda…

Međutim, taj i takav paralelni Split ne postoji, ili: ne postoji više, ako je ikad i postojao. Umjesto takvog,

imamo Split u kojem skaredni grješnici ziđu Isuse i križeve, u kojem se zidaju zastrašujući znameni politici, a

manji autobus “meštrovića-tu-be-a” vrzma se oko startne vrpce ne bi li utrčali u teren i još koji trg zaposjeli

svojim sluganskim spomenicima ideologiji.

Oni – dakle, hrpa servilnih mediokriteta – dobit će rive i trgove, a Vasko prometni korniž. Ali – kao što dobrog

igrača prepoznaš i kad igra beka, tako će Lipovac i na kornižu Vukovarske biti veći od njih, svijetleći plavom

luči, kao podsjećanje i nada da će jednom, možda, biti moguć neki paralelni i bolji Split, drukčiji od ovog

današnjeg, posve nemediteranskog, posve neduhovitog, drukčiji od ovog opustošenog mjesta bezdušnog

prostaštva.

JURICA PAVIČIĆ

Citiranje

Jurica Pavičić. „Vaskov Split, kakav neće nikada biti (Slobodna Dalmacija, 2011.)”. Slobodna Dalmacija, Slobodna Dalmacija (Split / Komentari), 19. srpnja 2011., str. [online]. 19.07.2011.. Vasko Lipovac — Bibliografija i digitalni arhiv. VL-BIB-2011-PAVICIC-VASKOV-SPLIT. https://arhiva.vaskolipovac.hr/bibliografija/2011-pavicic-vaskov-split/