novinski članak, osvrt, komentar / 16.07.2011.
Pod Plavim stablom (Jutarnji list, 2011.)
Prijepis i tekst zapisa
PREUZIMANJE DOKUMENTA
SAŽETAK
Emotivna i angažirana kolumna književnika i novinara Ante Tomića u Jutarnjem listu o okupljanju stotina građana pod Plavim stablom Vaska Lipovca u Vukovarskoj ulici. Tomić opisuje spontani skup kao utočište pristojnog i uljuđenog Splita pod Lipovčevom krošnjom, u vremenu agresivnog javnog primitivizma i političkog nadmetanja spomenicima.
INTEGRALNI TEKST
Pod Plavim stablom
Vasko Lipovac, marljiv i temeljit kakav je bio, napravio je bezbroj skica i studija Plavog stabla. Dolazeći mu u atelje mogao sam vidjeti na desetke razrada, crteža, akvarela i kipova izvorno biblijskog motiva Drva spoznaje, ponekad s crvenom jabukom na grani i Adamom i Evom ispod nje, a ponekad i bez jabuke i bez prvih ljudi. Uzbudljivo mi je bilo pratiti umjetnikovo traganje za čistoćom izraza, kako je putem malo-pomalo odbacivao sve suvišno i na kraju toga dugog puta, prije nego je skulptura izložena u jednom parku skulptura u Švicarskoj, zaustavio se na jednostavnoj geometrijskoj formi, u strogoj simetriji krošnje koja se zatvara prozračnom kuglom nalik maslačku.
Onda je Lipovac umro, ali to nije osobito uznemirilo Plavo stablo. Plavo stablo je nastavilo svoju umjetničku pustolovinu. U djelo ponovno izloženo prije nekoliko dana, o petoj godišnjici smrti njegova autora, na početku Vukovarske ulice u Splitu, iznenada i neočekivano počela su se upisivati nova značenja.
Nekoliko stotina, svi koji su pozvani, a dobrim dijelom i bez pozivnice, okupilo se u srijedu u sparno ljetno predvečerje zbog jedne skulpture, koja je inače malena i sporedna među važnim i veličajnim kipovima papa, predsjednika i spasitelja koji se najavljuju u Splitu.
Odaziv je zatekao Lipovčevu obitelj, ali lako ga je zapravo objasniti. Ljudi nisu došli samo zbog kurtoazije ili znatiželje, nego i zato jer im je to nasušno trebalo, da im pomogne, da ih ohrabri i utješi. Poraženo i poniženo splitsko građanstvo našlo se pod Plavim stablom jer je ono bilo rijedak znak normalnosti u jednom sasvim bezumnom vremenu. Utekli smo pod njegovu krošnju da nas zaštiti od kiše govana koja pljušti i ne jenjava.
Gledao sam lica oko sebe i gotovo do jednoga sam znao. Redom su to bile neke tihe, skromne i nenametljive osobe, koje nećete vidjeti u zapjenjenim gomilama, koje se užasavaju galame i nasilja, gnušaju se razmetljivosti, obazrivi su prema slabijima, uljudno se ispričaju ugaze li slučajno u tuđi prostor. U srijedu navečer okupili su se na pločniku u Vukovarskoj, kraj ateljea umjetnika koji je mnogima bio prijatelj, da bi pokazali kako njihove građanske vrline nisu sasvim zaboravljene i beskorisne.
Znat ćete o čemu govorim ako i niste iz Splita, susreli ste se s time i u svome mjestu. Morali ste se jednom zaustaviti na ulici, kraj nekog užasavajuće prostačkog natpisa na zidu, na primjer, i zgranuto primijetiti kako je sve išlo kvragu, i to definitivno nema nikakve veze s činjenicom da vi starite. Naš svijet je užasno mjesto, u kojemu šljam, ponosan na svoju neodgojenost i neobrazovanost, otvoreno pljuje i vrijeđa sve što je zaista ljudski vrijedno.
Lupeži i šverceri, u svojim velikim crnim terencima, sa svojim plastičnim droljama, došli su nova elita i još imaju obraza da nas uče što je poštenje i što je kultura, što je lijepo i dobro, što je domoljublje i pobožnost. Divlji, rušilački radikalizam svake vrste diže se iz naroda, plamti sa zidova i internetskih foruma, tutnji kroz otvorene prozore automobila na ulici i tu i tamo osvane u ozbiljnom zločinu u crnoj kronici. I svaki je dan sve gore. Svaki dan, čini mi se, sve smo bliže tomu da čitava ova zemlja jednom bude jedan veliki išarani, zapišani, siromašni i beznadni geto u kojemu samo mržnja i nasilje lijepo rastu i napreduju.
Prije nekog vremena jedan je dječak na biciklu u prolazu pljunuo moju tetu. Tek tako, pljunuo ju je u lice i nastavio pedalirati veseleći se cerekajući, a ona se zaustavila tresući se i gotovo zaplakala od jeda i poniženosti. Čitav je život radila u srednjoj školi, koja čak i nije bila među boljima, i doživjela je svašta, ali nikada ni blizu nije vidjela ništa nalik takvoj neodgojenosti da te nepoznat, možda dvanaestogodišnji momčić iz čista mira hraćne s bicikla.
»Pa tko je on? Tko su mu roditelji? Što će jednog dana biti s njim?« pitala se ona zaprepašteno.
»Što će biti s njim?« odgovorio sam joj. »Ja ću ti reći što će biti s njim. On će jednoga dana možda završiti u španjolskoj komuni za liječenje ovisnosti ili u zatvoru zbog obiteljskog nasilja, ali nije isključeno ni da postane splitski gradonačelnik ili izvršni dopredsjednik Nogometnog kluba Dinamo.«
U ovoj nesretnoj i izmučenoj zemlji sada se osjeća ozbiljan deficit već i elementarne ljudske pristojnosti. Zaboravili smo se čak i uljudno ponašati. I zbog toga je bilo ljekovito doći u srijedu predvečer u Vukovarsku, ta stvar nam je trebala na otvorenju Lipovčeve skulpture, to je ono novo značenje koje smo nesvjesno našli u njoj, neovisno o volji njezinog pokojnog autora.
U djelu jednog šutljivog i delikatnog umjetnika, jednog finog Kotoranina kojega nitko nikada nije čuo da je išta ružno i o kome rekao, našli smo se otresajući prašinu s ramena, izašli ispod ruševina naše stare civilizacije.
Volio bih da ste i vi mogli biti s nama, da se cijela naša Hrvatska mogla sakriti pod to prekrasno Plavo stablo.
Ante Tomić
Citiranje
Ante Tomić. „Pod Plavim stablom (Jutarnji list, 2011.)”. Jutarnji list, Jutarnji list, subota, 16. srpnja 2011., str. [isječak]. 16.07.2011.. Vasko Lipovac — Bibliografija i digitalni arhiv. VL-BIB-2011-TOMIC-POD-PLAVIM-STABLOM. https://arhiva.vaskolipovac.hr/bibliografija/2011-tomic-pod-plavim-stablom/