PREUZIMANJE DOKUMENTA

• Preuzmi originalni PDF (64 str.)
• Preuzmi tekstualni zapis (Markdown)

SAŽETAK

Ova programska knjižica dokumentira radionicu “Misliti skulpturu” održanu u Splitu 2018. i 2019. godine u sklopu znanstvenog projekta Hrvatske zaklade za znanost. Fokus radionice je kiparska ostavština Vaska Lipovca u javnom prostoru Splita, s posebnim osvrtom na sudbinu skulpture “Plavo stablo”, modularne skulpture u naselju Split 3 te čuvene “Bicikliste”. Knjižica sadrži uvodnik Dalibora Prančevića i četiri kritička eseja mladih istraživačica (Petra Dajak, Dora Derado, Božo Kesić, Mirela Plenković) koji propituju odnos institucija, politike i javnosti prema Lipovčevom radu.

INTEGRALNI TEKST

MISLITI SKULPTURU

MISLITI SKULPTURU — PROGRAMSKA KNJIŽICA I RADNI MATERIJALI RADIONICE Radionica uz znanstveni projekt Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragmatizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije, broj IP-2016-06-2112

PROGRAM RADIONICE 5. LISTOPADA 2018. Razgovor s Mariom Lipovcem 17.00 – 20.00 (voditelj Ateljea Vasko Lipovac, Atelje Vasko Lipovac Split) i prof. mag. Tadejom Vukovarska 8a, Split Glažarom (Arhitektonski fakultet, Ljubljana) Vasko Lipovac i značaj njegovog rada za kulturu grada Splita 6. LISTOPADA 2018. Razgovor s Barbarom 10.00 – 13.00 Vujanović (viša kustosica Galerija Meštrović Atelijera Meštrović, Zagreb) Šetalište Ivana Mogućnosti interpretacije Meštrovića 46, Split jednog kiparskog djelovanja: Zlatko Bourek i njegov umjetnički habitus STUDENI – Istraživanje, realizacija i predaja PROSINAC 2018. radnih eseja o problematici djela Vaska Lipovca u Splitu 27. VELJAČE 2019. Diskusijski panel polaznika 17.00 – 18.00 radionice Vijećnica Filozofskog fakulteta u Splitu Poljička cesta 35, Split ORGANIZATORI I Dalibor Prančević, VODITELJI RADIONICE Barbara Vujanović SUDIONICI Petra Dajak, Dora Derado, RADIONICE Božo Kesić, Maja Kodžoman, Mia Kragujević, Mirela Plenković

SADRŽAJ

UVODNIK — Doc. dr. sc. Dalibor Prančević Radionica Misliti skulpturu zamišljena je kao platforma diseminacije znanja o skulpturi, odnosno kao diskurzivno mjesto sagledavanja njezinih obilježja i suvremenih pojav- nosti, ali i njezina kritičkog propitivanja. Radionica je orga- nizirana u sklopu istraživačkog projekta Hrvatske zaklade za znanost Pojavnosti moderne skulpture u Hrvatskoj: skulptura na razmeđima društveno-političkog pragma- tizma, ekonomskih mogućnosti i estetske kontemplacije, kojem je temeljni zadatak vremenski odrediti, prostorno sagledati i terminološki definirati skulpturu dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj, kao i sinkronijski i dijakronijski pro- motriti njezine stilske i morfološke izmjene. Ova je radioni- ca namijenjena široj javnosti iako su ciljana skupina mladi istraživači i studenti s područja humanističkih i društvenih znanosti, ponajprije povijesti umjetnosti. Kao tematski okvir razmišljanja poslužila je kiparska ostavština Vaska Lipovca, jednog od najvažnijih, ali ne- objašnjivo malo prisutnih kipara u javnom prostoru gra- da Splita. Kao ishodišno mjesto promišljanja poslužili su njegovi radovi koje je namijenio javnoj sferi i koji su danas podložni različitim procesima interpretacije. Zanimljivo je kako su se Lipovčeve skulpture pojavljivale i nestajale u javnom prostoru grada, kako su neprisutne iako izrazito važne, svima poznate, no označene kao fantomske prisut- nosti: zakleli biste se da su tu iza ugla, ali ih nema! Razmatranje mogućnosti trajnog izlučivanja rada i ostav- štine Vaska Lipovca iz grada Splita poslužilo je kao leitmo- tiv pisanja četiriju kritičkih tekstova koji se donose u ovoj knjižici i kao način postavljanja pitanja o relativnoj sporosti realizacije „privođenja“ Vaskovih djelâ javnom splitskom prostoru sa svom istinitošću njihova kiparskog, estetskog i semantičkog značenja. Valja se, primjerice, zapitati gdje li su ti zavodljivi Vaskovi Biciklisti? Kada će krenuti u Rovinj, Lausanneu, ili možda još dalje, u New York?

SKULPTURE KOJIMA JE VASKO LIPOVAC USPIO OPLEMENITI PROSTOR, ALI NE I ČOVJEKA… — Petra Dajak Vasko Lipovac duboko je vjerovao da ljudi imaju potrebu za umjetnošću. On ne razmišlja o likovnom djelu kao o galerij- skom eksponatu, već o likovnom djelu namijenjenom prosto- ru u kojem se svakodnevno krećemo (Kovačić, 1975). Stoga je smatrao da su skulpture ili bilo koja druga forma likovne umjetnosti u javnom prostoru neophodni kako bi se uljepšala čovjekova „gruba svakodnevnica“ (Mlivončić, 1974). U ovom tekstu bit će riječi o modularnim skulpturama Vaska Lipovca koje su trebale biti postavljene u Ulici Ruđera Boškovića što je definirano provedbenim urbanističkim planom Smrdečac davne 1970-te. Do postavljanja skulptura u toj ulici nikada nije došlo, stoga će se ovaj tekst osvrnuti i na srodnu Lipovče- vu jednodnevnu intervenciju u drugom dijelu Splita 3 koja je zapravo prethodila provedbenom planu uređenja Ulice Ruđera Boškovića. Kako bismo što jasnije mogli razmotriti moguća likovna rješenja i umjetnikove namjere za skulpture u novoiz- građenom dijelu grada, ovim tekstom nastojat ćemo pobliže objasniti i logiku kojom umjetnik stvara skulpture za javni prostor. Iako je malo toga ostavio zapisano o projektima za javne skulpture u ulicama Splita 3, o umjetnikovu svjetonazo- ru i promišljanima svjedoče brojni novinski članci i intervjui. Promatrajući trenutačnu situaciju u gradu, umjetnik se odlučuje za samoinicijativnu intervenciju pravljenja i po- stavljanja skulptura u novoizgrađenim naseljima Splita 3. Svoje zamisli odlučio je pokazati konkretnim primjerom te je postavio neke od svojih modularnih skulptura u Ulici braće Borozan (danas Ulica Šime Ljubića). Skulpture za „probnu intervenciju“ u novom naselju Split 3 Lipovac je počeo raditi godinu dana ranije i to samoinicijativno jer, kako navodi, „malo tko se usuđuje pozvati autora ili raspisati natječaj da se slobodan prostor obogati nekom formom“ (Škunca, 1975), a cilj njegove jednodnevne instalacije u Ulici braće Borozan bio je pokazati da se jednostavnom intervencijom prostoru može dati humana nota. Skulpture su postavljene kao jed- nodnevna instalacija, fotografirane su i potom uklonjene. Lipovčevi objekti za „oplemenjivanje prostora“ sastojali su se uglavnom od kuglastih i polukuglastih elemenata te zaobljenih kubusa koji su bili punog oblika ili s „kriškastim izrescima“ (Kečkemet, 1975), a umjetnik ih je složio tako što je postavio više samostalnih elemenata jedan na drugi u vertikalnoj kompoziciji. Njegove skulpture odlikuju se jed- nostavnošću i racionalno određenim odnosima oblika i boje. „Izrezanim“ dijelovima dobiven je snažniji dojam volumena, a igrom svjetla i sjene stvara se dojam dinamike (Kečke- met, 1975). Vaskove skulpture su savršen spoj geometrijske čistoće i organičkih formi koje tvore skladnu kompoziciju. Osim toga, međusobno povezani samostalni volumeni tako- đer pokušavaju stvoriti harmoničan odnos s okolišem u ko- jem se nalaze. Variranjem nekoliko različitih visina, skulptu- re u Ulici braće Borozan stvaraju vlastiti ritam i dinamiku, a slaganjem više samostalnih pojednostavnjenih elemenata jedan na drugi, Lipovac stvara kompoziciju koja odgovara arhitekturi i krajoliku novoizgrađenog naselja. Važnost skulptura Vaska Lipovca nije u sadržaju, već su one rezultat suradnje s arhitektima i pokušaj uspostave suodnosa između arhitekture i umjetničkog djela. Razgo- vori s projektantima Splita 3 naveli su ga na razmišljanje o otvorenom dječjem vrtiću, što objašnjava svojevrsnu „igru“ boja i oblika u prostoru (Škunca, 1975). Također, vertikal- nim postavljanjem skulptura umjetnik oplemenjuje prostor te ulice bez oduzimanja njezine osnovne funkcije prohodnosti i socijalne komponente. Nakon svoje jednodnevne intervencije na Trsteniku, Vasko Lipovac svoje skulpture za „nove urbane prosto- re“ izlaže na samostalnoj izložbi u „Umjetničkom salonu“ u Splitu u lipnju 1974. godine. Izložbu je sam umjetnik koncipirao tako da uputi na moguće likovno-plastične intervencije u predjelima Splita 3 koji su dotad bili izgra- đeni (Kolacio, 1974). Na izložbi su izložene skulpture malih dimenzija (makete), kao i skulpture u svojoj punoj veličini. Modeli izloženih skulptura bili su izvedeni u drvu, dok su velike skulpture bile izrađene od lijevane plastike ili oblo- žene bojanom plastičnom žbukom (Kečkemet, 1975). Svojim likovnim rješenjima posvećivao je pažnju ne samo obliku već i novim materijalima koje bi mogao primijeniti vodeći računa o troškovima izrade pojedinih modula i postavljanja takve skulpture u prostor (Kolacio, 1974). „Formu sam sveo na dva-tri elementa, što ne znači, kaže Lipovac, ni da je ta forma definitivna, ni da je njome sve rečeno. Sveo sam je na multipl, svjesno, opet bih rekao iz dva razloga. Kao prvo, djelo koje se može umnožavati slaganjem elemenata i bojom jeftinije je po cijeni od unikatnog primjerka u bron- ci. Zatim, posrijedi su suvremeni materijali: azbestna cigla, cement, lijevani beton, poliester…“ (Škunca, 1975). O planiranim skulpturama za Ulicu Ruđera Boškovića nema mnogo zapisa, pa o njihovu izgledu možemo samo nagađati. Poznato je da je riječ o skulpturama koje su ta- kođer trebale biti modularne, kao i skulpture privremeno postavljene u Ulici braće Borozan. Nažalost, nikada nećemo sa sigurnošću moći utvrditi što je umjetnik zapravo plani- rao, kako je te skulpture zamišljao, niti kojima se bojama i elementima planirao koristiti. Na temelju Lipovčeve ostav- štine, uz pomoć umjetnikove obitelji i bliskih suradnika te uz stručnu pomoć povjesničara umjetnosti, vjerojatno bismo mogli doći do prihvatljivog rješenja ili preuzeti neke od postojećih predložaka njegovih modularnih skulptura, ali to nikada neće biti potpuno umjetnikova intervencija. Međutim, s obzirom na to da se njegove skulpture ne bave nikakvom složenom problematikom niti su vezane za određene datu- me, obljetnice ili fizičke osobe, već je njihov cilj i funkcija estetsko oplemenjivanje prostora, možemo se zapitati zar ne bi prostor mogle oplemeniti i druge skulpture iako možda nisu bile u izvornoj umjetnikovoj zamisli? Tome ide u prilog citat Duška Kečkemeta koji navodi da umjetnik „ne daje is- ključiv i konačan oblik tim svojim kombinacijama volumena, nego dopušta različita rješenja, čak i individualne intervenci- je korisnika. U tome je živost i fleksibilnost njegovih objeka- ta, a ujedno i human i prisan odnos povjerenja prema onima kojima su skulpture namijenjene.“ (Kečkemet, 1975). Umjet- nik i sam svjedoči o razlozima koji su ga potaknuli na izradu skulptura, kao i daljnjim namjerama. „Ja sam formu koja je prerasla u objekt ili skulpturu počeo raditi prije godinu dana, samoinicijativno, ni na čiji zahtjev, iz dva razloga. Prvi je znatiželja, a drugi da iniciram nešto bez obzira na to tko će to raditi i gdje će se to raditi…“ (Škunca, 1975). U brojnim intervjuima Vasko Lipovac jasno daje do znanja da njegove forme nisu konačne i da su na njima moguće i dopuštene intervencije. On je u svojoj namjeri da nešto inicira svakako uspio, ali izgleda da mi nikako to ne uspijevamo nastaviti. Za razliku od uobičajenih javnih spomenika, skulpture i druga djela Vaska Lipovca bave se intimističkim i općeljdu- skim sadržajima koji neposredno ne sudjeluju u dnevno-poli- tičkim raspravama, a takva ostaju i kada se postave u javnom prostoru. Dapače, ono što Lipovčeva skulptura promovira su ljudske vrijednosti zbog čega su njegove skulpture bez- vremenske (Šegvić, 2007.). Kada ih je postavio u Ulici Šime Ljubića na Trsteniku, svojim likovnim izrazom i racionalno- šću skulpture su upućivale na suvremeno doba i suvremeni način života. Međutim, one jednako tako mogu izgledati i danas. Lipovčeve skulpture mogle bi se postaviti na nekad planiranim mjestima na području Splita 3. Njegove skulpture jednako dobro bi se uklopile u parku ili dječjem vrtiću, kao i u stambenoj ulici, staroj jezgri, ili u novoizgrađenim dije- lovima Splita. Svojim skulpturama Vasko Lipovac pokušava umanjiti težinu dehumaniziranog svijeta i nove „sive i opore“ arhitekture. Dovodeći umjetnost na ulicu, u prostore čovje- kova življenja i boravka, on vraća umjetnost čovjeku. Njegova težnja bila je stvoriti ugođaj „vedrine, optimizma i životne radosti“ kako bi se čovjek što bolje osjećao u novoopremlje- nom i oplemenjenom prostoru (Mlivončić, 1974).

Izvori:

1. Kovačić, D. (1975). V. Lipovac, Tek stablo i trava. Večernji list.
2. Kečkemet, D. (1975). Vasko Lipovac: izložba objekata-skulptura, Umjetnički salon, Split,
3. – 18. 6. 1974. Život umjetnosti, (22-23), 184–185.
4. Kolacio, Z. (1974). Lipovčeva plastika za nove urbane prostore. Čovjek i prostor, 21 (257), 33.
5. Mlivončić, I. (1974). Razgovor s Vaskom Lipovcem: Oplemenjeni prostor. Slobodna Dalmacija.
6. Šegvić, E. (2007). KIP. Kulturna baština, (34), 309–350.
7. Škunca, J. (1975). Jedan dan veselja Vaska Lipovca. Nedjeljni vjesnik.

Petra Dajak (Split, 1993.) diplomirala je povijest umjet- nosti i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Trenutačno je na pripravničkom stažu za kustosa dokumentarista u Galeriji Meštrović.

DRUŠTVENI ZNAČAJ JAVNE SKULPTURE VASKA LIPOVCA: NE ZNAMO ŠTO IMAMO DOK TO NE IZGUBIMO — Dora Derado Krajem 2017. godine, na zidu unutar gradilišta gdje je trebao stajati novi splitski trgovački centar Small Mall, osvanuo je grafit anonimnog autora čija je poruka glasila „Venem bez [Plavog stabla]“ (Klarić, 2017). Ovaj nijemi protest protiv uklanjanja Lipovčeve skulpture s njegove prvotne lokacije u neposrednoj blizini gradilišta, odnosno pred umjetnikovim Ateljeom na križanju Vukovarske i Riječke ulice u Splitu, odjek je prevladavajućeg osjećaja razočaranosti, ali i gra- đanske osude Splićana prema nečemu što bi se u najbolju ruku moglo nazvati institucionalnim nemarom. Iako je priča Plavog stabla sretno završila kad je ono pronašlo svoje „mjesto pod suncem“ na travnjaku pred Domom mladih u lipnju 2018., ona može poslužiti za ilustraciju odnosa vlasti prema javnoj skulpturi i kulturi ili, nešto uže gledano, pre- ma umjetniku koji je dio tkiva grada Splita. Priča Plavog stabla započinje 13. srpnja 2011. godine kada je ova plava čelična osmometarska skulptura posmrt- no postavljena pred Ateljeom Vaska Lipovca u povodu 80. obljetnice rođenja i 5. godišnjice smrti ovoga svestranog umjetnika i kipara. Skulpturu su besplatno izradili radnici Brodosplita u čast Vasku prema umjetnikovim nacrtima, uz podršku njegove obitelji i prijatelja i na inicijativu Udru- ge VAL. Važno je pritom naglasiti da je u pitanju skulptura u privatnom vlasništvu za koju je VAL dobio privremenu dozvolu za postavljanje na javnoj površini. Iako je prvotno bilo planirano da skulptura na toj lokaciji ostane samo tije- kom ljeta, ona je tamo stajala pune četiri godine, sve dok u studenom 2015. nije uklonjena zbog početka radova na spo- menutom gradilištu. Uklanjanje Plavog stabla izazvalo je burne reakcije jav- nosti, a skulptura je u međuvremenu postala svojevrsni sim- bol otpora protiv devastacije javnog prostora. Nakon što je neko vrijeme provela u skladištu, skulptura je 2017. godine postavljena u Zagrebu, na Gornjem gradu, u sklopu umjet- nikove retrospektivne izložbe u Galeriji Klovićevi dvori. Taj „izlet“ u Zagreb dodatno je naglasio apsurdnost situacije u kojoj Split, umjetnikov rodni grad (po izboru i djelovanju), nije u stanju pronaći adekvatno mjesto za jedno od njego- vih najprepoznatljivijih djela. Povratak Plavog stabla u Split 2018. godine i njegovo postavljanje na novu lokaciju kod Doma mladih rezultat je upornosti obitelji Lipovac i pritiska javnosti. Nova lokacija, iako estetski i prostorno drugačija od prvotne, omogućila je skulpturi da ponovno postane dio svakodnevice Splićana. Međutim, slučaj Plavog stabla ostaje opomena o krhkosti javne skulpture i potrebi za sustavnom brigom o umjetnič- koj baštini u javnom prostoru.

O (NE)LOGIČNOSTI JAVNE SKULPTURE: POTENCIJAL VASKA LIPOVCA U SPLITU — Mirela Plenković Umjetnost u javnom prostoru počesto se znala manifestirati kao skulpturalna forma. Uloga i forma javne skulpture nedjeljive su od umjetničkih, društvenih i političkih okolnosti unutar kojih nastaju i kao takve, bilo da su u funkciji estetizacije i humanizacije prostora, markiranja mjesta od javnog značaja ili pak bilježenja sjećanja i događaja iz kolektivne povijesti, postaju svojevrstan genius loci. Memorijalno značenje skulpture Rosalind Krauss prepoznaje kao najtrajnije te ga u eseju „Kiparstvo u proširenom polju“ naziva „logikom spomenika“ (1989). Stoljećima je primarna funkcija skulpture bila njezina komemorativna reprezentacija, permanentno vezana uz neko određeno mjesto. Takva je skulptura uglavnom figu- rativna i vertikalna, izvedena u trajnom materijalu koji će odoljeti zubu vremena i svjedočiti o neprolaznosti prika- zanoga, a postament na kojem je uglavnom postavljena značajan je dio strukture jer funkcionira kao posrednik između stvarnog mjesta i reprezentativnog znaka (Krauss, 1989). Danas se djelo suvremene umjetnosti u javnom prostoru više ne može analizirati „u vakuumu kao objekt u kontekstu povijesti umjetnosti“ (Hackemann, 2012). Spomenička skulp- tura profilira se kao dominantan oblik aktualnih umjetničkih intervencija u javnom prostoru grada Splita. Inicijative za podizanjem spomenika mahom pokreću pojedinci nedorasli tom zahtjevnom formalnom i urbanističkom izazovu, a mi- šljenje struke se zanemaruje ukoliko ne dijeli jednake svje- tonazore i estetske (ne)ukuse. Rezultat te diletantske prakse u pravilu je anakrona spomenička plastika – figurativna (razumljiva) skulptura, ponosno uglavljena na visokom po- stamentu i najčešće smještena u sasvim promašenom pro- stornom okruženju. Ako se izuzme tradicija podizanja spomenika, u Splitu preostaje tek nekoliko primjera javne plastike koja nije ko- memorativnog karaktera (primjerice, Pirija Kažimira Hra- ste, Plavo stablo Vaska Lipovca). Bitna je karakteristika Lipovčevih skulptura, pa tako i Biciklista, da ih je u odnosu na sadržaj, formu, prostor i promatrača moguće situirati gotovo sasvim nenametljivo. Oni su, u svojoj „običnosti“, lako prijemčive skulpture; ne funkcioniraju kao „nerazum- ljivi“ autoreferencijalni znakovi u prostoru, ne nose ni teško breme povijesti i odgovornosti zbog iste, već svima bliskim jezikom nedvosmisleno komuniciraju uobičajenu aktivnost i isječak iz svakodnevna života.

IMPRESSUM IZDANJA FILOZOFSKOG FAKULTETA U SPLITU ZA IZDAVAČA: Gloria Vickov UREDNICI: Dalibor Prančević, Barbara Vujanović RECENZENTI: Frano Dulibić, Ivana Mance LEKTURA I KOREKTURA: Ivana Bošković Ivičić PRIJEVOD NA ENGLESKI: Petra Dajak, Dora Derado, Božo Kesić, Mirela Plenković GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Nikola Križanac TISAK: Dalmacijapapir, Split NAKLADA: 200 primjeraka Split, 2019. ISBN 978-953-352-031-5