novinski članak, osvrt, kritika / 14.07.2011.
Stvoren za veličanstvene urbane intervencije (Vjesnik, 2011.)
Prijepis i tekst zapisa
PREUZIMANJE DOKUMENTA
SAŽETAK
Analitički novinski članak Jelene Mandić-Mušćet u Vjesniku povodom postavljanja Plavog stabla i završetka Dana otvorenog atelijera Vaska Lipovca. Tekst kroz izjave stručnjaka (Ive Šimat Banov, Andro Krstulović Opara, Jerko Rošin, Saša Begović) suprotstavlja Lipovčevu suptilnu i humanu estetiku javnih intervencija agresivnoj spomeničkoj megalomaniji i politizaciji gradskog prostora.
INTEGRALNI TEKST
JELENA MANDIĆ-MUŠĆET
SPLIT DANI OTVORENOG ATELIJERA VASKA LIPOVCA
Stvoren za veličanstvene urbane intervencije
Lipovca nisu zanimali golemi spomenici istrgnuti iz konteksta, već likovne intervencije
osmišljene po mjeri grada i građana: vedri znakovi u prostoru koji mame osmijehe na lica,
podjednako razumljivi i prihvatljivi povjesničarima umjetnosti, laicima, pa čak i maloj djeci
Biciklist« koji su osvojili zagreba čku i splitsku publiku danas su pohranjeni u
skladištu
Nasuprot megalomanskim idejama o 40 metara visokom kipu Isusa Krista, koje
se u gradu pod Marjanom pojavljuju kao gljive poslije kiše, u srijedu je na
početku Vukovarske ulice u Splitu, tiho i skromno, gotovo bismo mogli re ći
posve prirodno, niknulo »Plavo stablo« Vaska Lipovca, jednoga od velikih
hrvatskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća.
Jednostavna forma intenzivnoga kolorita najnoviji je prilog izgubljenoj ljepoti
javnoga prostora, o kojoj je splitski umjetnik intenzivno razmišljao cijeloga
radnoga vijeka. Lipovca nisu zanimali golemi spomenici istrgnuti iz konteksta,
već likovne intervencije osmišljene po mjeri grada i građana: vedri znakovi u
prostoru koji mame osmijehe na lica, podjednako razumljivi i prihvatljivi
povjesničarima umjetnosti, laicima, pa čak i maloj djeci. Dovesti umjetnost na
ulicu bila je njegova višedesetljetna opsesija koja, unatoč duboko humanim
motivima, na splitskim ulicama nije ostavila vidljivijega traga.
Brojni prijedlozi ostali su nerealizirani, uklju čujući i njegov par šetača, koji
pamtimo u privremenom postavu nakon preuređenja splitske rive prema rješenju
Studija 3LHD. Prolaznici su bili oduševljeni, jednako kao i prvonagrađeni
arhitekti, koji su zagovarali ideju da Lipovčevi šetači trajno ostanu na rivi.
U gradu su, prisjeća se arhitekt Saša Begović, tvrdili da više nemaju novca u
budžetu i tako su Lipovčev kapetan s lulom i njegova šutljiva družica (dvodijelna
skulptura inače nosi naziv »Nedjelja 1938.«) odšetali natrag u atelijer.
Sjećanje na tematski fantasti čno uklopljene figure danas je potisnuto
agresivnim idejama koje Marjanu prijete pod krinkom Isusa Krista, a splitsku
rivu vide kao idealnu ledinu za čak tri spomenika: Franji Tuđmanu, Ivanu Pavlu
II. i slobodi.
Podsjećajući da je Split bio spomeni čka pustinja, povjesničar umjetnosti i
profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji Ive Šimat Banov te prijedloge
Lipov ca nisu zanimali
golemi spomenici
istrgnuti iz konteksta,
ve ć likovne
intervencije
osmišljene po mjeri
grada i gra đana: vedri
znakovi u prostoru
koji mame osmijehe
na lica, podjednako
razumljivi i
prihvatljivi
povjesni čarima
umjetnosti, laicima,
pa čak i maloj djeci
iščitava kao euforičan, anakron, pa čak i retardiran oblik nadoknađivanja ili
poimanja spomeničke forme.
»U odnosu na prijašnje shvaćanje spomenika, mi
smo otišli korak unazad. Na djelu je primitivizam
koji spomenik ne shvaća kao uljuđeni prostor
kretanja i življenja«, kazuje Šimat Banov, isti čući da
bi formiranje parka Lipovčevih skulptura bio pravi
kulturni i turisti čki potez u gradu pod Marjanom.
Naš sugov ornik prisjeća se da je Vasko Lipovac bio
dobar kao kruh, da se njegova familija bavila
pekarskim poslom i da je čak i njegova fizička
forma podsjećala na obli kruh. »I njegove
umjetničke forme su takv e, to je sv e pov ezano. On
je malo govorio, ali kod njega je uvijek bilo jako
toplo«, dodaje Šimat Banov, pa zajedno dolazimo
do zaključka da su nam Lipovčeva djela danas, u ozračju neshvatljivo morbidnih
ideja, potrebna poput kruha.
Postavljanjem skulpture »Plavo stablo« u Vukovarskoj ulici, u neposrednoj
blizini umjetnikova radnog prostora, završili su »Dani otvorenog atelijera Vaska
Lipovca«, manifestacija kojom je udruga Val nastojala podsjetiti na 80.
obljetnicu rođenja i petu godišnjicu umjetnikove smrti.
Odškrinutim vratima Lipovčeva atelijera, u kojemu se natiskalo više od 2000
skulptura, slika i crteža (brodova i mornara, udovica i kurtizana, svetaca i
sportaša…) njegov a je obitelj, saznajemo od sina Marija Lipov ca, željela
upozoriti na činjenicu da se mnoga umjetnikova djela, među kojima i pedesetak
»Biciklista«, nalaze dislocirana u skladištima jer u atelijeru koji je Lipovac kupio
početkom devedesetih godina nema dovoljno prostora.
S pravom vjerujući u snažan prezentacijski potencijal Lipovčevih radova,
inspiriranih morem, sportom, erotikom i sakralnim temama, obitelj predlaže
osnivanje galerije Vaska Lipovca, i to u staroj ambulanti tvrtke Pomgrad, u
neposrednoj blizini atelijera. Ondje bi bilo mjesta ne samo za stalni postav
Lipovčevih radova, već i za svojevrstan kulturni centar s izložbenim prostorom
za gostovanje drugih umjetnika, arhivom, radionicom, knjižarom i drugim
sadržajima.
Sudbina projekta je neizvjesna, jer obitelj zainteresirana za model privatno-javne
zaklade još nije pronašla partnera. No, što bi takva institucija značila Splitu?
Prema mišljenju arhitekta Jerka Rošina, koji je s umjetnikom sura đivao u nizu
projekata, Split bi s Lipovčevom galerijom nedvojbeno profitirao.
»Split je sazrio za Galeriju Vaska Lipovca. Tu bi manje bila rije č o odavanju
počasti Lipovcu, a više o šlepanju Splita uz njegovu umjetnost na kojoj bi Grad
trebao graditi vlastiti imidž. Lipovac bi trebao ući doslovno u prostor grada«,
izjavljuje Rošin, ističući da je on vrlo atraktivan umjetnik, dopadljiv i onima koji
se u umjetnost ne razumiju, ali je u njegovu slu čaju lako čitaju.
Njegov i brojni
prijedlozi ostali su
neprepoznati, a
Vaskova kapetana s
lulom i njegovu
šutljivu družicu, koje
pamtimo u
privremenom postavu
nakon preure đenja
splitske rive, trebali bi
zamijeniti spomenici
Franji Tu đmanu,
Ivanu Pavlu II. i
slobodi
Zbog te komunikativnosti Lipovčeve skulpture su
više nego dobrodošle u javnom prostoru. Njegov
spomenik slavnomu košarkašu Draženu Petroviću
postavljen je u Olimpijskome centru u Lausannei,
skulptura Crveni cvijet nalazi se ispred Ekonomskog
fakulteta u Splitu, a likovno je opremio mnoge crkve
i hotele u Dalmaciji. Posebno se isti ču njegove
vratnice crkve blažene Ozane Kotorske u Kotoru u
Crnoj Gori.
»On je stvarao bez napora, kao kroz igru, zato je i
stv orio golemu količinu radova. Radio je bez potrebe
da napravi veliko, značajno djelo«, navodi Rošin,
ističući umjetnikovu sklonost prema urbanim
intervencijama.
Prije četrdesetak godina, dodaje naš sugovornik, nismo razgovarali o podizanju
spomenika ovomu ili onomu, već o likovnim intervencijama u gradu. Razmišljali
smo o tome kako odgovoriti na potrebe prostora. Likovne intervencije ne samo
što oplemenjuju prostor, one odgajaju ljude i pokazuju likovnu i društvenu
zrelost«, napominje Rošin.
Napredne ideje iz sedamdesetih nisu naišle na plodno tlo, dodaje ravnatelj
Muzeja Meštrović Andro Krstulović Opara, pa Split danas ima samo banalne
spomenike srdeli, motiki i tov aru.
Galerija Vaska Lipovca bila bi velik iskorak za Split, koji je za vrijeme
gradonačelnikovanja Zvonimira Puljića dobio Galeriju Vidović, obnovljenu
Galeriju umjetnina, Etnografski muzej, izložbeni prostor u Staroj gradskoj
vij ećnici i niz drugih kulturnih sadržaja.
»To sretno razdoblje je iznimka, ali tvrdim da iznimka može potvrđivati pravilo.
Ponov it će se taj trenutak. Siguran sam da ne ćemo, kao u slu čaju Emanuela
Vidov ića, čekati 30 godina na galeriju Vaska Lipovca. Ona je sada trenutak
kontemplacije, ali može postati žarišno mjesto susreta i nadahnu ća mladim
umjetnicima«, optimisti čan je Krstulović Opara.
U očekivanju nekih civiliziranih i prosvijećenih političara, koji umjetnost ne će
iskorištavati samo u svrhu nadglasavanja, uživajmo u Lipovčevu najjačem oružju
- humoru. Vedrine ima na pretek, besplatna je i zarazno se širi iz atelijera
Vukovarskom ulicom, dajući nam duhovnu snagu da ispod »Plavoga stabla«
potražimo iscjeljujuću hladovinu.
SKULPTURA – SREDSTVO ZA POLITIČKO NADGLASAVANJE
Prijedlozi za postavljanje novih spomenika u Splitu izazvali su negodovanje i
Andre Krstulovića Opare, koji sa žaljenjem konstatira da smo malo toga
naučili od Vaska Lipovca, posebno u svjetlu »komičnih događaja u gradu, s
političkom pauperizacijom koja je devalvirala vrijedne ideje pametnih i
kreativnih ljudi«.
Skulptura je, tvrdi Krstulović Opara, postala sredstvo za političko
nadglasavanje. »Ovaj retrogradni, neprihvatljivi fenomen kojemu smo aktualni
svjedoci u Splitu okreće kompletnu filozofiju koju smo od Lipovca trebali
naučiti. Skulptura se name će u već formirane prostore koji su prezasićeni
sadržajima i porukama, a Lipovčeva poruka je skulpturom obogatiti
nedovršeni prostor. Vasko Lipovac i njegovi suradnici su prije 40 godina
ulazili u javni prostor Splita 3, u takozvane spavaonice, nastojeći uz pomoć
umjetnosti oplemeniti prostor i formirati ga na pravi način.«
Takvu posvetu prostoru, smatra ravnatelj Muzeja Meštrović, današnje
splitsko stanovništvo ne razumije. Andro Krstulović Opara
VANDALIZAM ODOZGO I NEUKOST ODOZDO
Isti problem vlada i u Splitu i u Zagrebu: vandalizam odozgo i neukost
odozdo, dijagnosticira povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov. Pred tom
megalomanijom i doslovnošću izgubili su se Vaskovi šeta či s rive jer nikomu
ne donose političke ni druge poene.
»Heretički postavljam ideju: na rivi bi trebalo postaviti petnaestak skulptura
Vaska Lipovca: njegove mornare, ’lake’ dame, kapetane… To bi bilo
fantastično! Međutim, to je jedan viši oblik svijesti i samosvijesti, koji ćemo
još čekati. Teškom mukom je došlo i do postavljanja 7,5 metara visoke
skulpture ‘Plavo stablo’ u blizini njegova atelijera u Vukovarskoj. Posrijedi je
smjerna, gotovo skromna priča, ali na žalost privremena, samo na tri
mjeseca«, navodi Ive Šimat Banov.
GRIJEH PROPUSTA U SPLITU
Na pitanje zašto Lipovčeve likovne vizije, pune optimizma i atraktivnoga
kolorita, unatoč brojnim pokušajima nisu oplemenile splitski javni prostor,
Jerko Rošin navodi »općenitu tromost materijala u Splitu, u kojemu se sv e
događa s v elikom zadrškom«.
»Određene ideje trebale su biti prisutne barem dvadeset, trideset godina da
bi mogle biti prihvaćene. To je dijelom iz mentaliteta grada, iz opreza, iz
komoditeta… Ljudi teško mijenjaju ono što imaju, koliko god time bili
nezadovoljni. Sjetimo se samo koliko je trebalo proći vremena da Split
dobije Galeriju Vidović i Galeriju umjetnina. S druge strane, taj oprez ima
jednu dobru stranu, daje dovoljno vremena da se detaljno promisli. Ipak, kad
bih podvukao crtu, u Splitu je više prisutan grijeh propusta nego grijeh
učinjenoga«, kazuje Jerko Rošin.
Citiranje
Jelena Mandić-Mušćet. „Stvoren za veličanstvene urbane intervencije (Vjesnik, 2011.)”. Vjesnik, Vjesnik (Tema dana / Kultura), 14. srpnja 2011., str. [online]. 14.07.2011.. Vasko Lipovac — Bibliografija i digitalni arhiv. VL-BIB-2011-MANDIC-MUSCET-VJESNIK. https://arhiva.vaskolipovac.hr/bibliografija/2011-mandic-muscet-urbane-intervencije/