← Natrag na bibliografiju

intervju, članak, osvrt / 2012

Danas sve mora funkcionirati interdisciplinarno (1postozaumjetnost, 2012.)

Prijepis i tekst zapisa

PREUZIMANJE DOKUMENTA

SAŽETAK

Intervju dr. sc. Irene Kraševac, predsjednice Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, sa Sašom Šimpragom za platformu 1postozaumjetnost (2012.). U razgovoru o javnoj plastici i kriterijima intervencija u urbanom tkivu, Kraševac ističe Lipovčevo Plavo stablo kao izniman primjer skulpture koja ne ostavlja ravnodušnim prolaznike i unosi toplinu u javni prostor.


INTEGRALNI TEKST

IRENA KRAŠEVAC, predsjednica Društva povjesničara umjetnost Hrvatske

DANAS SVE MORA FUNKCIONIRATI INTERDISCIPLINARNO

Razgovarao: Saša Šimpraga (2012.)

Društvo povjesničara umjetnost Hrvatske u niz je navrata, npr. kroz

Odbor za baštinu i prostor, reagiralo na različite prostorne

devastacije, pa tako i u pitanjima umjetničkoga sadržaja u javnom

prostoru, konkretno javne skulpture. U kojoj mjeri takve reakcije

nailaze na pozitivan odgovor mjerodavnih tijela kojima su upućene?

Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske stalno reagira na sve brojnije

devastacije prostora i neprimjerene intervencije posebice u povijesnim

gradskim središtima. U tome nam je primjer naš dugogodišnji predsjednik pok.

prof. Radovan Ivančević koji se nije libio oštro nastupiti i braniti kriterije struke

povijesti umjetnosti i baštinjeni prostor te zahtijevati najviše kriterije kod raznih

interpolacija ili podizanja javne skulpture. Kako bi se još kvalitetnije i brže

moglo reagirati na probleme koji su postajali sve brojniji i veći, unutar DPUH-a

osnovan je 2008. Odbor za baštinu i prostor, čiji su voditelji bili Ratko Vučetić,

Snješka Knežević, a odnedavno je to Frano Dulibić. Prošle, 2011. godine Odbor

je uputio više apela, npr: protiv devastacije Marjana, za spas platana u Karlovcu,

protiv postavljanja Meštrovićeva spomenika Ruđeru Boškoviću na

Boškovićevoj poljani u Dubrovniku, na odluku Gradske skupštine Splita vezano

uz spomenike planirane za splitsku Rivu, proslijedili smo reagiranje Kulturnog

vijeća grada Trogira o kipu Krista na Cimatoriju, očitovali smo se o KravatArt-u

i dr. Najčešće su to odgovori i podrška različitim građanskim inicijativama koje

djeluju na lokalnoj razini, a koje nam se obraćaju za pomoć. Osim što

odgovorimo tražiteljima, preslike odgovora šaljemo na nadležna gradska vijeća,

konzervatorske zavode, ministru kulture i medijima. Kad god smo upitani za

mišljene, odazivamo se i sudjelujemo u raspravama. Naša reagiranja najčešće

prate preostale emisije o kulturi u javnim medijima, Kretanje točke i Katapultura

(HR-1 program).

Problem je u tome što se najčešće reagira prekasno kad je devastacija u tijeku.

Snješka Knežević, Zvonko Maković, Frano Dulibić i drugi članovi DPUH-a

snažno su se zalagali protiv devastacije Cvjetnog trga i čulo ih se u medijima, ali

smatram da se općenito u medijima ne posvećuje dovoljno prostora toj

problematici, na način da se ljudima objasni što to povjesničari umjetnosti doista

hoće: kako vide problem i koja rješenja predlažu. Ide se po sistemu „gašenja

požara“, nešto postane zanimljivo za medije tek kad se problem razbukta.

Trebali bismo više djelovati preventivno. Vremena kada su javni mediji bili

otvoreni prema educiranju građana i kada je većina imala neku „opću kulturu“

pa su barem bili malo više osvješteni i senzibilizirani za probleme kulturnih

dobara, estetike prostora i sl. odavno je iza nas. No, to nije isključivo problem

medija, nego i našeg školstva u kojem je likovna kultura na margini.

U sklopu svog redovnog programa organiziramo predavanja na temu stanja,

zaštite i obnove naših spomenika, a izdvajam tribinu o problemu novih

spomenika u javnom prostoru koja je održana 3. studenog 2011. Zaključili smo

da je doista dosegnut kritični trenutak i da je pisanje apela nedovoljno. Na tribini

smo iznijeli recentnu situaciju u gradovima koji su pod UNESCO-vom zaštitom,

Dubrovniku i Splitu, te pokazali primjere iz Rijeke i Zagreba. Ono što smo znali

od ranije, samo se potvrdilo: skulpture se postavljaju bez ikakvog suvislog plana,

njihova je likovna vrijednost vrlo upitna, svaki grad ima svoj „mehanizam“

postavljanja spomenika unutar zakona o komunalnom redu. Pokušali smo

približiti mišljenje i stajalište povjesničara umjetnosti (koje se uglavnom

perciprira kao kritičare) i samih umjetnika (kipara, kreatora spomenika) kako

bismo zajedno bolje djelovali protiv kiča i nepotizma. Namjera nam je i dalje

nastaviti s predavanjima i tribinama, te da se osim „sebi samima“, jer

naposlijetku mi iz struke imamo uglavnom dosta slično mišljenje, otvorimo i za

građanstvo kako bismo i u drugim sredinama ukazivati na probleme koji nas se

svih tiču.

Pristajanjem na loša ili kompromisna rješenja u odnosu na sve ono

što se može dobiti promišljenijim pa i stručnijim pristupim, zapravo

se degradira čitav prostor. To je očito u nizu slučajeva postavljanja,

gotovo u pravilu, novih spomenika. Kako komentirate slučajeve

kada se upravo struka koristi kao alibi? Npr. u natječaju za

zagrebački spomenik Stjepanu Radiću već se u startu inzistralo na

figuraciji, čime su, sasvim sigurno, bitno umanjene mogućnosti

iznalaženja kvalitetnijih i suvremenijih rješenja.

http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/

U povijesti umjetnosti često se navodi Rodinove Građane Calaisa kao primjer

skidanja figura s postamenta i njihovo postavljanje na tlo, u razini gledatelja,

čime spomenik nije izgubio na svojoj monumentalnosti i snažnoj simboličkoj

poruci, dapače dojam tragedije koju su prošli građani Calaisa pojačan je time što

ih se može doživjeti kao obične građane, kao svakog od nas. Radi se o spomeniku

iz 1895. godine. Stjepanu Radiću nije pomogao postament od tri stepenice

ukomponiran u spomenik da djeluje monumentalno i izaziva poštovanje

prolaznika prema liku i djelu znamenitog hrvatskog političara. Dapače, izaziva

podsmjeh, što je vjerojatno najgore što se povijesnoj osobi pretočenoj u broncu

ili kamen može dogoditi. Pritom nije kriv Radić i njegova fizionomija, već svi

koji su sudjelovali u njegovu podizanju: kriv autor, kriva izvedba, loša lokacija.

Figuracija se uvriježila za spomenike povijesnim osobama, a danas to postaje

jedan od najzahtjevnijih izazova za kipare. Ne vidim ništa loše da se spomenik

zaslužnoj povijesnoj ličnosti obilježi i na drugi način, u nekom prenesnom

obliku, jer naši suvremeni kipari očito ne mogu odgovoriti tom zadatku. Kao

primjer mogu navesti kipove Marku Maruliću pred Hrvatskim državnim

arhivom u Zagrebu, Anti Starčeviću na središnjem trgu u Osijeku ili Ljudevitu

Gaju u istoimenoj zagrebačkoj ulici. Općenito je loša i smiješna praksa bukvalno

postavljanja kipova po principu „svaki pjesnik (ili političar) svome trgu (ili ulici)

sleti“, da parafraziram Radovana Ivančevića.

Treba li nam Zakon o spomenicima, odnosno vidite li potrebnim

donošenje nacionalnog pravilnika koji bi regulirao procedure

postavljanja spomenika?

Zagreb je u 19. stoljeću vrlo dobro znao kome i gdje će postaviti spomenik, pa je

tako nastala galerija znamenitih Hrvata na Zrinjevcu, u izvedbi Rendića i

Valdeca, tada jedinih kipara koji su mogli obaviti taj zadatak kao historicistički

Gesamtkunstwerk kojeg čine planirani perivoj, obodna arhitektura

reprezentativnih gradskih palača i biste velikana nacionalne povijesti i kulture,

koji su do danas preživjeli sve političke i ine promjene u našem društvu. Znači da

su doista zaslužili spomenik. Za postavljanje spomenika vrijedi isto što i za

arhitekturu, a to je jasno postavljena procedura od natječaja do konačne izvedbe

u kojoj ključnu riječ ima natječajna komisija sastavljena od kompetentnih

stručnjaka. Ne vidim razloga zašto je to tako teško ispoštovati jer imamo vrsnih

http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/

stručnjaka i umjetnika. Problem je u tome da kad se jednom postavi loša

skulptura na na javnom prostoru mimo svih pravila, potom osvanu i druge po

sistemu da je sve dozvoljeno. Gradovi bi trebali čvrsto regulirati što se i gdje

postavlja jer to će biti slika nas i našeg vremena u budućnosti. Kroz strukovne

udruge i manifestacije mogli bismo potaknuti realizacije kvalitenih rješenja,

kako je pokazala sekcija Prijedlog Zagrebačkog salona 1971.–2002., nastala na

inicijativu Željke Čorak. Salon je trebao služiti kao poligon za neformalna

istraživanja umjetnika svih profila na polju najrazličitijih oblika likovno-

plastičnih, arhitektonsko-urbanističkih i drugih intervencija u urbanom okolišu,

posebice kroz temu sekcije Grad kao prostor plastičkog zbivanja. Zahvaljujući

sekciji Prijedlog Zagreb je dobio neke od svojih najboljih skulptura u javnom

prostoru, npr. Kožarićevo Prizemljeno sunce (prvotno postavljeno na uglu

Frankopanske i Prilaza), Kožarićev spomenik A.G.Matošu, Aleju skulptura uz

Savski nasip, te obilježavanje zagrebačkih zanimljivosti i specifičnosti pod

naslovom Zagreb dok ga još nije bilo. Način na koji je sekcija djelovala može

postati primjerom nekim budućim sličnim aktivnostima, jer imala je svoj legitimi

okvir kroz izložbenu manifestaciju na gradskoj razini, ali dovoljno kreativne

slobode da bi ostvarila prava umjetnička djela u prostoru.

U kojem smjeru treba ići umjetnička praksa bilježenja sjećanja

danas? Što može preuzeti funkciju onoga što svodimo pod pojam

spomenika?

Vrijeme neposredno nakon velikih stradanja i herojstva uvijek je euforično,

neobjektivno i žuri se postaviti spomenik kako bi ostavilo „materijalizirano“

sjećanje na događaj ili osobu. Poznato je kako su nas neposredno nakon Drugog

svjetskog rata preplavili spomenici borcima NOB-a rađeni po socrealističkoj

šabloni odvažnog partizana s puškom u ruci. Ali, istu ratnu tragediju i postignutu

slobodu memorirao je i Bakićev spomenik u Kamenskoj u apstraktnoj formi. U

Domovinskom ratu svjedočili smo iživljavanju pojedinaca kako na brončanim

borcima tako i na Bakićevoj razlistanoj plohi, trebalo se iskaliti na nečemu što se

smatralo „neprijateljem“. Takav je barbarizam nažalost oduvijek poznat u

povijesti. Tko se više sjeća da su po hrvatskim gradovima bili spomenici caru

Franji Josipu I i carici Elizabeti; možemo ih rekonstruirati samo na temelju

povijesnih fotografija. Poskidali su im glave nakon 1918., rijetki su pohranjeni u

muzejima. Da li su to „neprijatelji“ ili umjetnička djela jedne epohe?! Kao primjer

dalekovidnog i kvalitetnog rješenja uvijek naglašavam Meštrovićevu zamisao da

se umjesto konjaničkog spomenika kralju Petru I Velikom Oslobodiocu koji se

planirao postaviti u rotondi tadašnjeg Trga N, podigne Dom Hrvatskog društva

umjetnosti (danas HDLU), koji je isprva nosio kraljevo ime. Spomen na lik i djelo

time je zadovoljen za potrebe onodobne politike, ali vrijednost koja je ostala u

obliku sjajne arhitekture i njezine namjene nadilazi „pojam spomenika“

određenoj povijesnoj osobi i događaju. Danas vrlo često čujemo mišljenje

građana da je bolje da se novac iskoristi za gradnju ili obnovu dječjeg vrtića,

doma zdravlja i sl. umjesto za spomenik. To je dobar pokazatelj kako građani

gledaju na tu problematiku.

Ali, osim što služe bilježenju sjećanja nekog naroda, spomenici su duhovno i

prostorno obogaćenje, urbanistički akcenti i nositelji vizualnog identiteta

mjesta. Mislim da bi kreiranje spomenika trebalo povjeravati mladoj generaciji

umjetnika jer ona ponajbolje može prepoznati i odgovoriti na duh vremena i

kreirati neke nove vrijednosti. U našem bi društvu trebalo imati puno više

povjerenja u mlade ljude, tim više jer unazad desetak godina školujemo

umjetnike na četiri likovne akademije, dakle treba im dati posla…

Koja je Vaša ocjena suvremene umjetničke produkcije namijenjene

javnom prostoru u Hrvatskoj danas? Što vidite kao najveći problem

u procesu poticanja i realizacije umjetničkog sadržaja u javnom

prostoru?

http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/

Nije svaka skulptura u javnom prostoru ujedno i spomenik. Plavo stablo Vaska

Lipovca ne ostavlja ravnodušnim prolaznike, isto bi trebali i spomenici

Domovinskom ratu. Iako se radi se o dvije potpuno različite koncecpije i

konotacije, skulptura u javnom prostoru bez obzira radi li se o prostornom

akcentu ili spomeniku s porukom, treba biti primijećena i trebala bi izazivati

reakciju, od divljenja umjetničkom djelu kao takvom do emocija poštovanja i

pijeteta, loše je ako izaziva negativne osjećaje. U devedesetima smo izvukli neke

povijesne osobe koje su bile prešućivane i marginalizirane, trebalo im je podići

spomenik. Ratna stradanja treba obilježiti jer su dio nacionalne povijesti koju ne

smijemo zaboraviti. Krenula je i velika crkvena obnova, posjeti pape, što je

također bio povod za podizanje spomenika. Puno se toga odvijalo ishitreno, pod

dojmom trenutačne euforije, tražila su se brza rješenja. U toj produkciji

naplavilo se puno kiča, nekog kvazi nacionalnog stila (pleter u 21. stoljeću) i ti su

spomenici izazvali puno negodovanja kako povjesničara umjetnosti tako i

ostalih građana. Kao i kod brojnih drugih realizacija kod nas, fatalan je odnos

investitora i izvođača, koji ne dopušta treće mišljenje, ponajprije mišljenje

struke i javnosti. Osim problema loših novijih „umjetnina“, problem je i u

neodržavanju naslijeđenih spomenika, koji imaju svoje čvrsto mjesto u prostoru

i memoriji naših građana, a možete ih vidjeti posvuda u središtu Zagreba i

drugdje (Rendićev Kačić na početku Mesničke ulice, Meštrovićev Medulić pred

Umjetničkim paviljonom, Kožarićevo Prizemljeno sunce u Bogovićevoj… )

Kako ocjenjujete postojeće modele po pitanju interdisciplinarnosti

u definiranju svega onoga što jest ili ulazi u javni prostor?

U današnjem vremenu sve mora funkcionirati po principu interdisciplinarnosti,

nema gotovih i nametnutih rješenja. Pluralizam mišljenja je temelj

demokratskog društva, a unutar njega glas struke. Glavnu riječ drže političari

koji su umreženi kroz sustav gradskih i državnih struktura vlasti, a među njima

gotovo da i nema povjesničara umjetnosti, arhitektata i dizajnera koji su

najpozvaniji kreirati prostor grada i sadržaje u njemu. Isto tako, izbjegava ih se

pri imenovanju prosudbenih komisija, što je loša praksa koja nas je dovela do

ove kaotične situacije upitnih vrijednosti.

U kojoj mjeri u procesu izbora umjetničkoga sadržaja koji ulazi u

javni prostor treba razlikovati/vrednovati stručno od javnog

mišljenja? Odnosno, smatrate li da bi uz različita stručna mišljenja

bilo važno, i u kojem omjeru, uzeti u obzir i mišljenje zainteresirane

kulturne javnosti tj. građana?

Osvješteni i obrazovani građani vrlo dobro znaju prepoznati što je dobro i lijepo

u prostoru njihova grada. Bojim se da je u našem društvu koje ima nešto malo

više od 7% visoko obrazovanog stanovništva (prema popisu iz 2001. jer novi još

nije objavljen!?) to teško očekivati. Struktura stanovništva u gradovima se jako

promijenila, u čemu je Split postao paradigma. Sve se to reflektira na gradsku

(izvršnu) vlast, koga se u nju imenuje i što potom nastaje (nestaje) od grada.

Stoga: Obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje! I, naravno pustiti struci da radi

svoje.

Inicijativa 1% za umjetnost propituje mogućnost donošenja zakona

kojim bi se poticalo i reguliralo realizaciju umjetničkog sadržaja u

javnom prostoru po uzoru na neke zapadne zemlje, ali prilagođeno

lokalnom kontekstu. Takva regulativa podrazumijeva uređeno

financiranje, poticanje produkcije i interdisciplinarna vijeća koja bi

donosila odluke o realizacijama. Biste li načelno podržali

spomenutu inicijativu? Vidite li ju kao potrebnu? Mislite li da bi

takva regulativa mogla utjecati na smanjivanje nesporazuma u ovoj

domeni i uopće doprinijeti sustavnijem i suvremenijem

promišljanju pitanja raznorodnog umjetničkoga sadržaja u javnom

prostoru?

Podržavam svaku inicijativu koja predlaže konstruktivne prijedloge kako

popraviti našu nezavidnu situaciju. Pozivam Vas da zajedno s DPUH-om

ustrajemo u namjeri koja nam je bliska i za koju se zalažemo.

http://1postozaumjetnost.wordpress.com/interviews/

Smatrate li da je uputno, pa i nužno, pristupiti premještanju nekih

postojećih recentnijih javnih plastika s ciljem boljega umještanja u

prostor, odnosno potpunom uklanjanju onih koje doslovno

kontaminiraju javni prostor pa i ponižavaju temu? U pravilu se radi

o spomenicima. Jesu li takvi spomenici autentični iskaz duha

vremena, nešto u što treba post festum intervenirati ukoliko

problem postoji (npr. oni postaju prostorne konstante koje uvjetuju

i neka buduća rješenja/upotrebe pripadajućih prostora) ili nešto

treće?

Osobno sam reagirala na spomenike Ljudevitu Gaju i Nikoli Tesli koje su

kulturna sramota i postali su najčešće spominjeni primjeri u negativnom

kontekstu. U slučaju Meštrovićeva Tesle nije se poštivala autorova želja po

kojoj je skulptura namjenjena Institutu „Ruđer Bošković“ i ne smije se

premjestiti na drugo mjesto!

http://www.matica.hr/vijenac/vijenac323.nsf/AllWebsDocs/lmk319

Što mislite o praksi postavljanja istih spomenika u različitim

gradovima? Naime, postoji npr. inicijativa da se Kožarićev

zagrebački Matoš postavi i u Splitu ili slučaj Krleže Marije Ujević-

Galetović koji se praktički masovno proizvodi i postavlja gdje god se

stigne?

Matoš nema isto značenje za Zagreb, posebice Gornji grad, kao i za Split. Ne

mislim da bi sjajna Kožarićeva skulptura jedanko dobro „sjela“ negdje drugdje.

Ponovno možemo naučiti iz prošlosti, Meštrovićev Grgur Ninski – jedini pravi –

je onaj splitski, dok njegove replike u Ninu i Varaždinu nemaju „istu težinu“ i

gotovo ih ne zamjećujemo.

Smatrate li da su umjetničke intervencije danas smislenije u svojim

privremenostima ili to ovisi od slučaja do slučaja? Treba li uopće

praviti takvu razliku i da li je ona važna?

Da li ste mislili na KravatArt? Taj noviji primjer „umjetničke intervencije“ koji

se prošlog ljeta agresivno pojavio u gradu, a za koji se bojim da bi se mogao

ponoviti u trajnom materijalu i fiksnom prostoru. To je ona „loša“ Hrvatska koja

nam prodaje neki novostvoreni hibridni identitet, jer divovske kravate od

stiropora usred Zagreba oslikane motivima dalmatinskog psa, glagoljskim

slovima, motivima malog otočkog mjesta i „kockicama“ s hrvatskog grba,

govore o potpuno promašenoj i nemaštovitoj zamisli slabe likovne kvalitete. Ne

opravdavaju ih ni poznata umjetnička imena koja stoje iza njih.

S obzirom na recentni trend privatizacije javnih dobara/javnog

prostora, vidite li potencijal umjetnosti kao doprinos borbi za

očuvanje društvene svojine?

Umjetnici trebaju biti angažirani intelektualci koji danas stvaraju umjetničke i

kulturne vrijednosti za sutra. A te vrijednosti nadilaze trenutne i uske privatne

interese.

Kako ocjenjujete rad „Dišeš?“ ANE Elizabet postavljen u okviru

projekta 1POSTOZAUMJETNOST u javnom prostoru Zagreba?

Čestitam umjetnici i Vašoj inicijativi na tom projektu. Od siline bronce, kamena i

betona gotovo smo se ugušili. Dišemo li? Prodišimo!

Citiranje

Irena Kraševac, Saša Šimpraga. „Danas sve mora funkcionirati interdisciplinarno (1postozaumjetnost, 2012.)”. 1postozaumjetnost, 1postozaumjetnost [online], razgovori o umjetnosti u javnom prostoru, 2012.. 2012. Vasko Lipovac — Bibliografija i digitalni arhiv. VL-BIB-2012-KRASEVAC-1POSTO. https://arhiva.vaskolipovac.hr/bibliografija/2012-krasevac-1-posto-za-umjetnost/